Share
Shining i Alithia u Novom Sadu – Žestoka poslastica za malobrojne sretnike

Shining i Alithia u Novom Sadu – Žestoka poslastica za malobrojne sretnike

Iako sam mislila da će se uzbuđenje i dojmovi malo slegnuti par dana nakon koncerta norveškog Shininga u novosadskoj Fabrici, srce, uši, mišići i pamet još uvijek bride, pa tko zna u kom smjeru će ovaj izvještaj otići – možda će ispasti ljubavna priča, možda previše dodatnih informacija, no i australska predgrupa Alithia i Shining to zaslužuju.

U moru dobrih i osrednjih svjetskih bendova teško da ćete ih slučajno pronaći. Uvijek se vraćam na Leprous na koji sam ludom srećom sama slučajno naletjela i koji su mi otvorili nove horizonte, preko kojih sam saznala i za mnoge fenomenalne norveške grupe koje znaju kako se radi drugačija glazba, a njihovi članovi ne pate na pohvale i ne pristaju se utopiti u jednoj vrsti žanra već ga pomno istraživati, proširivati i stapati s ostalim postojećim vrstama glazbe i tako stvarati nešto novo, vraški dobro, uzbudljivo i tipično samo za svoj bend bez obzira dobivali ili gubili pritom svoje poklonike.

Ajmo ovako, ako vas natuknice ne zanimaju (ali meni puno znače), preskočite na izvještaj:

  • Tobias, bubnjar Shininga (također  i bubnjar fenomenalne grupe Aiming For Enrike koji u veljači nastupa na ljubljanskom MENT-u) svirao je prije u Leprousu i na koncert Shininga u Zagrebu otišli smo da bismo njega vidjeli. Iz svega što sam vidjela i čula od njih prije koncerta mislila sam samo da su zanimljivi (pogotovo njihovi jedinstveni live spotovi i dobre priče koje idu uz njih), ali da se previše deru i da mi neće pasati, no nećemo propustiti svoj komadić Leprousa.
  • Na koncert u zagrebačkoj Močvari 13.9.17. došlo je oko 100 znatiželjnika, dva dečka su samo pjevala svaku riječ s njima. Obzirom koliko novih, a i onih poznatih bendova Dario i ja „upijemo“ na koncertima godišnje, nije mala stvar reći da je (uz norveški Vulture Industries i Leprous) Shiningov bio jedan od tri najbolja koncerta 2017.g. Doslovno su nas pomeli svojom energičnom svirkom, a predrasuda da samo urlaju pretvorila se u glazbu koju smo zapravo cijeli život tražili (znaš ono, sudbina, ljubav tvog života, jednom će se desiti ono pravo). Iako nisam glazbeno potkovana, ni blizu toliko koliko bi glazbeni kritičar trebao biti, toliko me mučilo da tako malo ljudi zna za njih da sam morala „propjevati“ pa je ovo prvi izvještaj koji sam sramežljivo napisala.
  • Danima i mjesecima tražila sam bilo kakve dostupne pjesme i informacije o njima. Nema smisla da vam prenosim evoluciju njihovog banda, naći ćete sami, iznimno zanimljivo i pohvalno. Naišla sam i na mnoge suradnje s raznim glazbenicima iz cijelog svijta u kojima Jørgen Munkeby, glava benda, karizmatični školovani glazbenik i multiinstumentalist svira saksofon (Naeramarth, Poetry In Telegrams, Ihsahn/Emperor, Devin Townsend… dugačka lista). 
  • Alithia je bila jedna od pregrupa na koncertu Leprousa u Beču. Ništa nismo znali o njima, jako su nam se svidjeli i na tome je ostalo, koliko sam uspjela skužiti prateći ih dalje, furaju ‘street dog’ priču koju smo shvatili tek nakon što smo se dobro napričali s njima poslije koncerta 

  • Naša drama s otkazivanjem zagrebačkog koncerta na ovoj turneji (a bila je već jedna kad smo ih prvi put htjeli gledati u Tvornici kao predgrupu Dillinger Escape Planu koji su imali saobraćajku s busom i morali otkazati ostatak turneje 2017.g.): moramo ih negdje otići gledati, ovo ne smijemo propustiti. U Novi Sad? Na Winter Days of Metal u Sloveniju? Ali tamo će svirati kraći set pjesama! Na oba koncerta? I, pljus, dodaju na popis gradova i Zagreb 30.11., isti dan kad sviraju Editors i Jonathan, pa kako baš tad? Ništa, idemo na Shining, fućkaš sve. Par dana kasnije – pljas, otkazano. Da ne duljim o razlozima – ništa od Shininga u Zagrebu.
  • Novi album Animal, puno priče kojoj slijedi sretni završetak za koji je samuvjereni vođa benda  ionako znao.

Nema saksofona na cijelom albumu, jednostavno su odlučili da im ne paše uz pjesme.  Pobuna dijela fanova. Zvuči staromodno, slabi rock, slabi tekstovi, hrpa posprdnih recenzija nakon jednog slušanja, „odlazak“ fanova, bezveze, ovo ono. E, pa, nećeš!  Preslušala sam ga valjda 100 puta (neke nove pjesme je Dario snimio lani na koncertu pa nama i nisu nove), pratila i čitala kako je nastao i zašto, sve mi se uklapa u priču i sad pred kraj godine moram reći da Verraton više nije jedini najbolji album izdan ove godine I tu ima poveznica, gitaru na oba albuma svira Håkon Sagen samo još nisam sigurna je li on napustio Shining obzirom da je drugi gitarist preuzeo mjesto na ovoj turneji.

  • Zaključak: luda za Shiningom
  • Vaš zaključak: ova je luda (nema veze, ima nas još takvih, skužimo se u publici, nije to najstrašnije u čemu možeš uživati)

E tako, sad kad smo odradili domaću zadaću, još da vam ispričam kako je bilo na koncertu:

Nas nekoliko u hladnoj večeri pred vratima Fabrike gledamo na sve strane u daljinu hoće li se još tko pojaviti i to dugih nekoliko minuta, pa netko kapne, sad nas petero gleda u daljinu. Sramežljivo pričuckamo malo, ti si prvi put? Mi smo ih već gledali, nećeš moći vjerovati šta će ti se dogoditi kad to doživiš. Otkud ste vi? Zagreb. Ti? Novi Sad… Dođe nova faca, ima nas šestero, dečko stigao iz Osijeka, prvi put. Još dvoje prilaze i skreću lijevo, pomalo psujemo. Uđemo, pričuckamo i razmjenjujemo iskustva s koncerata, si bio na ovima, ćeš ići na one? Skupi se još nešto ljudi, Alithia se penje na pozornicu i uzme nas pod svoje s „Dobra večer! Ste dobro?“. Ovog puta u manjem sastavu nego u Beču, uvode nas u svoj progresivni psihodelični plemenski rock (tako kaže žanr u njihovom infu). Ima ih svuda po pozornici, strašno dobro sviraju, ljuljaju nas malo, pa „presijeku“ da možeš dobro zamlatiti glavom i tako ukrug i samo svako malo s pozornice čuješ  „Ste dobro?“. Ma šta dobro, uživamo, a već nas ima i četrdesetak. Toliko su zanimljivi i glazba toliko godi da sam tek pred kraj, kad se basist Tibor uhvatio mikrofona na kratko, shvatila da se pjevač zapravo ni neće pojaviti (u Beču se zamjenska pjevačica Marjana pojavljivala, otpjevala svoj dio pa nestajala s pozornice). Kasnije su nam objasnili da pjevač leži bolestan u busu, mi smo rekli da vjerojatno nitko nije ni primijetio, a da nama koji znamo ništa nije falilo. Na pozornicu su pozvali i Tobiasa, bubnjara Shininga pa se Fabrikom orio zvuk bubnjeva, dobro da nismo dozvali kišu svi zajedno. Oprostili su se s nama s „Dobra večer“, zahvaljujući od srca. U Beču smo se zakačili za njih, a ovdje su mi bili još draži u intimnijoj atmosferi. Publiku posebno želim pohvaliti, prvo zato što su došli, a onda i zato što su se potpuno prepustili vjerojatno skroz nepoznatom bendu koji je ponosno mogao otići s pozornice.

Slaže se pozornica za Shining, Dario se zalijepio za ogradu pred pozornicom i ne mrda. Meni vruće od uzbuđenja, ne usudim ih se ni pogledati dok uštimavaju instrumente, pa blebećemo dalje nas nekoliko s početka priče i zaključujemo da nas sad ima pedesetak. Znam što slijedi i jedva čekam vidjeti reakcije publike. Sve je spremno, sa pozornice nas gleda ogromna prekrasna plava zvijer, instrumenti jedva čekaju da zagrme naslovnu stvar novog albuma, a kad je krenulo, do kraja pjesme mi je trebalo da se uvjerim da sam stvarno tu. Par puta sam se uštipnula za svaki slučaj, bez zafrkancije. Nekoliko novih pjesama, pa malo starih, ne znaš koje su bolje, nije me bilo sram ni otpjevati svaku riječ poput prave štreberice. Sve je bilo posebno, hoćeš žestoko, polako, saksofon, gitare, bas, klavijature ili bubnjeve, grmi odsvuda. Nije mi jasno kako Jørgen ne izgubi glas do pola koncerta, otkud mu toliko zraka i snage. No za ogradu sam se i ja zalijepila kad je krenula „Hole In The Sky“, prekrasna tužna balada ( „the sweetest day we ever had was when tomorrow never ever came“) čiji video imamo s prošlog koncerta,  gdje se čuje i kakav krasan glas ima basist Ole. No kad sam ju čula na albumu u duetu s norveškom pjevačicom Linneom Dale, zaplakah od dragosti kako zvuče zajedno. Ni slutila nisam da će se usred pjesme na koncertu čuti i snimka njenog glasa, opet me obuzela dragost. Kolektivno skakanje na „The One Inside“ još jedan je highlight jer je publika već bila potpuno preuzeta pa da nas je Jørgen tražio da dubimo na glavi, i to bismo probali. I ono što me jako interesiralo, a znala sam da će se desiti kad završe sa zadnjom pjesmom – oduševljeno urlanje publike od sreće i preneraženosti kako je ovaj bend genijalan, bezrezevno traženje bisa, raspašoj na genijalnoj „Fisheye“ ( jedina pjesma u kojoj ga ne mogu uloviti, samo uspijem otpjevati 1375 Fisheye Fisheye, potražite tekst, probajte vi, silno ćete se zabaviti). Otišli su s pozornice, pustili nas sve da se malo saberemo (ali nismo) i sa svima koji su htjeli (to znači barem 49/50 ljudi) popričali, slikali se, zahvaljivali što smo došli, svi iz oba benda. Oko merch štanda sve je izgledalo kao okupljanje članova obitelji inače razasutih po svijetu.

Žao mi je što nismo imali vremena obići grad i sigurni smo da ćemo se u Novi Sad vratiti uskoro jer i tamo dolaze odlični bendovi. Istu večer kad je Shining nastupao u Fabrici, u drugim klubovima su koncerte održali sinjski M.O.R.T. i grčki Deaf Radio (mi smo ih gledali dva dana kasnije u Zagrebu). Možda je i to jedan od razloga što nije bilo više ljudi u publici, možda je puno Novosađana otputovalo na koncert Slayera u Beču. Možda netko pročita ovaj izvještaj, pa ćemo svi zajedno u većem broju bez grižnje savjesti s njima pjevati „the things unsaid, the lesson never learned“ (iz pjesme „Hole In The Sky“). Oni koji su bili pričat će kome god stignu što su doživjeli tog petka u Fabrici, sigurna sam. Sad vidim da sam i ja rekla previše, namjerno.

Autor: Andrijana Lepka      Foto: Dario Lepka

 

Leave a Comment