Vikend iz snova započeo je u petak navečer u Saxu na tko zna kojem po redu čvenku s najdražim nam domaćim bendom Jonathan.
Ako ste ikad bili u Disneylandu, shvatit ćete o čemu se radi. Odeš tamo na cijeli dan, vidiš sve te likove iz bajki koje smo čitali ili gledali u crtićima ko klinci, ideš na svakakva čudesa od vožnji, budeš sav mokar kad se sručiš niz Splashmountain, fina dozica adrenalina, bio mlad ili star. Kupiš si majicu barem i dok predvečer promatraš paradu tih istih likova iz crtića, svi se oko tebe smješkaju, plješću i uzvikuju od sreće, nitko ni ne pomišlja na stvaran svijet. Zaspiš jedva kasnije pun dojmova i treba ti barem pet dana da se vratiš u svakodnevicu. Kad te tvoji poznati počnu ispitivati kako je bilo, probaš opisati u par rečenica i na kraju zaključiš da je to nemoguće opisati i preporučiš im da odu to doživjeti ako im se pruži prilika. S onima koji su već bili imaš o čemu s guštom pričati.
E, pa, kad je već dobro, zašto nebi bilo još bolje a samim tim i još teže se vratiti u stvarnost i probat prepričati naš Disneyland na kvadrat. Kao i pred nešto više od godinu dana nakon Jonathana u Saxu, drugi dan smo opet išli u Beč (u isti klub Szene) vidjeti Skandinavce koje volimo, no o njima ću pričati drugu priču. Uglavnom, da smo ostali u Zagrebu, nakon fenomenalnog petka vratili bi se u Jonathanland i u subotu.
Već itekako dokazanu ljubav zagrebačka je publika pokazala dobrano popunivši klub već sat vremena prije početka koncerta. Lijepo je bilo popričati s hrpom frendova po svim dijelovima Saxa jer smo prije dvije godine u prepunom klubu sami cupkali dva sata s noge na nogu iščekujući početak koncerta. Svi zaključujemo kako je lijepo vidjeti Jonathan u raznim gradovima i na različitim velikim pozornicama, ali ovi koncerti u Saxu nas nekako drže na okupu i osjećamo se kao da nas je Jonathan pozvao na kućni tulum u svoj stančić. Obzirom da je sad šest članova u bendu, i svi se gosti rado odazovu, stančić je tijesan i nikome to ne smeta. U trenu kad su se svi prisutni natiskali na pozornici i ispred nje, uz prigodni “Wake Up Call“ kreće onaj Disneyland s početka.
Od samog starta nabrijana publika prepustila se dobro poznatim starijim žesticama a zatim grabila svaki lijepi trenutak uz laganije stvari koje su uslijedile. Baš kad sam pomislila da je pravi trenutak za “Monkeys“, Hrvoje je uzeo harmoniku, no Ziro je počeo najavljivati najdražu pjesmu za koju znamo da je “Pictures“, pa sam mu probala iz prvog reda prstom pokazati na harmoniku koja je već spremna dok je pričao. Nije me skužio, ostataku benda je pošlo za rukom, a i kasnije je bila zafrkancija za nekoliko pjesama kad bi ih najavljivao kao najdražu pjesmu. Da ne zaboravim, zafrkancije je bilo više nego ikad prije i drago mi je da su još opušteniji (to mi fali u velikim dvoranama). Kasnije sam čula da je stampedo žena krenuo u prve redove s prvim taktovima moje najdraže pjesme (još pričamo o “Monkeys“, naravno). Nemam pojma što se događalo iza mene, samo se sjećam da sam trknula Daria da ju snimi i sad kad snimku gledam doma mogu potvrditi da su bezrezervno ostavili srce na pozornici, a tako je bilo i s drugim pjesmama koje su se nizale. Stalak od mikrofona nekoliko je puta završio na podu zajedno sa Zirom, a Tomina i Darkova gitara, Nikičin bas i Hrvojeve klavijature tutnjale su opako dok sam se “gubila“ u Brankovom bubnjanju (ah, bubnjevi, moja stara boljka).
“Try To Get Even“ bio je prvi pokušaj završetka koncerta, no znali smo da se sprema još nakon par minuta našeg dozivanja. Kao i u Tvornici, “I Don't Mind“ je s njima otpjevala Lovely Quinces. Dobili smo i zahvalu benda na glasanju za pjesmu “Never Meant To Be There“ koja je na Rock&Off-u dobila nagradu za pjesmu godine prema ocjeni publike (molim, nema na čemu, prva stvar koju bi odradila svako jutro uz kavu). Nakon još jednog pokušaja bijega s pozornice vratili su nam se sa “Heaven“ (za tu pjesmu, da imam gdje, glasala bih doživotno za najbolji domaći spot ikad). Raritet na koncertima, “Paperman“ na kraju bio je samo dokaz kako kvalitetan bend s kvalitetnim pjesmama ima s čime počastiti svoju vjernu i novu publiku, a fantastične pjesme na koje smo nekad skakali poput “School“ nisu imale šanse ugurati se među ostale kandidate u već sada prebogatom opusu Jonathanovih remekdjela.
Eto, svašta sam rekla, a niš nisam rekla, tako je to kad pišeš o bendu koji obožavaš.
I, da, dočepala sam se majice ovog puta ☺. I set liste. I potpisana je ☺.
A dečkima iz benda bih najradije predložila kad su već u Americi na turneji (WOW!!!) da skoknu do Disneylanda i guštaju cijeli dan, da malo vide kako je nama na njihovim koncertima. Ako ne stignu, nadam se da će im sama turneja biti dovoljno uzbudljiva i da će ljudi tamo povjerovati u njih kao što im mi beskrajno vjerujemo.
Autor: Andrijana Lepka Foto: Dario Lepka
1 comment
Comments are closed.