U Vintage Industrial Baru 13. lipnja napornu sredinu tjedna uljepšali su nam domaći, uhu prirasli Sloanwall i francuski psihodeličari Mars Red Sky za koje nismo ni čuli do pred par dana. Znate da ne preskačemo predgrupe i sve češće su baš one razlog našeg odlaska na koncert, a nepoznati nam glavni akteri dođu kao bonus koji utažuje radoznalost. No, opet se pokazalo da smo među rijetkima koji misle na taj način jer klub je bio gotovo prazan kad su na pozornici zagrmili “naši dečki“.
Sloanwall je naelektrizirani zagrebački groove rock band koji nas je prvi put dobro protresao nastupom na jednoj od natjecateljskih večeri Čuješ!?, a na finalnoj večeri potvrdili su nam da su itekako zaslužili glavnu nagradu i kao pobjednici dobili priliku nastupati na sljedećoj Brucošijadi FER-a gdje će zapaliti mnogobrojniju publiku. Poseban je doživljaj bio skakati s njima u dvorištu Glazbene kuće gdje nam je postalo kristalno jasno da njihove buduće koncerte nećemo propuštati ako nas ne spriječe neke više sile.
Bez obzira na neznatan broj ljudi u publici, dečki su zvučali premoćno. Iako smo mislili popiti pivo do kraja za stolom, s prvim rifom dovukli su nas pred pozornicu. Njihove baterije su uvijek pune i šteta što ih, ograničeni satnicom, nemaju kada potrošiti. Ajde, barem je nešto “crklo“ pred kraj i dodatno začinilo nastup, a uopće nije zvučalo manjkavo – bas gitara je ostala unplugged što je omogučilo basistu da skače po pozornici i svira air-bas gitaru ☺, pa su i oni koji su tek par minuta prije ušli u klub glasno pljeskom i uzvicima otpratili bend s pozornice, a u pauzi se čulo “ajme ko su ovi, kak dobro zvuče, odlični su…“ . Pa, dođite u Hard Place 23. lipnja i provjerite o kakvoj vam energiji pričam.
E, sad dolazimo na onaj dio kad ja pojma nemam o čemu pričam i još uvijek ne mogu razlučiti kako psihodelična glazba djeluje na mene, ne poznam bend…ali Mars Red Sky, prvi francuski bend koji smo gledali uživo, olakšali su mi brige i bar na jednu večer oslobodili me sumnji da mi takva muzika baš skroz ne odgovara. Možda zbog izrazito pjevnih melodija koje se izdvajaju u preciznom kaosu ritmova ili zbog prekrasnih solaža ogromne gitare koja gotovo da djeluje veća od pjevača koji ju svira, a lako bi moglo biti i zbog fenomenalnog bubnjara čije smo majstorije mogli pratiti tik pred nosom (jedna od stvari koja mi najteže pada na koncertima je udaljenost bubnjara pa ne vidim što radi, samo čujem).
Skromni i nenametljivi, uz pokoju riječ zahvale što smo došli, punih sat i pol gibali su pubiku na najčudnije načine. U prvim redovima bilo je i fanova koji su pjevali s njima, što mi je uvijek drago vidjeti, a vjerujem i bendu kojem je to prvi nastup u našoj zemlji. Tek nakon par pjesama sam skužila iza njih projekcije na platnu, registirala da su tu i zaboravila na njih, pa samo pamtim bijele konje u kasu. Ono što se događalo ispred platna bilo je puno zanimljivije, uvjerljivije i nevjerojatno precizno. Uz odlično osvjetljenje i savršen zvuk – meni sasvim dovoljno. Najljepša mi je bila predzadnja pjesma u kojoj su kroz krasno suglasje s pjevačem i ostala dva člana benda dopustili da čujemo i njihove glasove.
I bez bisa, bili smo zadovoljni količinom dobre glazbe koju smo upili, a oni koji su došli na vrijeme odradili su i tjelovježbu za ostatak tjedna.
Autor: Andrijana Lepka Foto: Dario Lepka
1 comment
Comments are closed.