Izvještaj sa nastupa norveškog sastava Motorpsycho u zagrebačkom Vintage Industrial Baru
Kad imaš sreće da ti norvežani dolaze održati koncert u Zagrebu, znaš da nema premišljanja i da ćeš se nacrtati tamo. Još kad su to dugovječni transofmeri Motorpsycho koji žive i rade muziku baš kako njima paše i koji su utjecali na mnoge bendove koje voliš, a djeličak onih s kojima su i surađivali će ti se ukazati tamo. Samo sam čekala da sa saksofonom izleti multiinstrumentalist i pjevač Jørgen Munkeby iz norveškog Shininga ( oni nas nedavno pomeli svojom energijom u Močvari ), koji je s Motorpsychom prije pet godina svirao na albumu ”In the Fishtank” dok je još bio i član Jaga Jazzista. Upravo on Motorpsycho naglašava kao najutjecajniji sastav koji pomiče granice u glazbi. Einar Solberg, pjevač norveškog Leprousa, u jednom je intervjuu rekao da nije ni čudo što u njihovoj zemlji ima toliko muzičara s velikim opusom jer nemaju baš puno sunčanog vremena tamo za hodat po vani, pa u zatvorenom rade ono što najbolje znaju. Ali da sad ne napišem odmah knjigu o tim svim krasnim skandinavcima ( što ne znači da neću jednog dana ), da se vratimo glavnim facama koji su nas usrećili sinoć.
Oni sami sebe nazivaju ”tri tipa koji stvaraju buku”, no povijest benda je gotovo nepregledno duga s puno više tipova koji od osnutka 1989. progresivni rock unosili nove elemente psihodelije, jazza, post-rocka, pa čak countrya i popa. Mišljenja publike kroz ta razdoblja znala biti itekako podijeljena, no članovi benda su uvijek s guštom eksperimentirali i radili svoje albume onako kako je njima pasalo, a preko 20 studijskih izdanja svjedoči koliko su zanimljivi i danas. No, nažalost, nisu prezanimljivi našoj publici, a tu mislim na one koji nisu došli i dvije klafrače koje su se malo došle napričati i na sav glas cerekati punih dva sata koliko je koncert trajao, baš tu među nas koji smo uživali u svakom nepredvidiviom trenutku koji su nam pružila četiri tipa sa pozornice.
Dva originalna člana postave su Hans Magnus Ryan i Bent Sæther, bubnjar Tomas Järmyr se pridružio ove godine, a veliku ulogu na pozornici je s njima odigrao još jedan glazbenik koji svira sve čega se dohvati, upravo onaj za kog sam mislila da je prikriveni Jørgen.
Polovica izvedenih pjesama bilo je iz davnih ( i ne tako davnih dana ), a polovica s njihovog novog albuma ” The Tower”. Raznolikost pjesama povezanih prijelazima koji su nam gotovo onemogućavali pljeskanje, gotovo je nevjerojatna. Na trenutke se sve oko tebe I u tebi trese koliko drmaju, začas si u krasnoj post-rock baladi, pa te opet ispreskaču. Zato i jesu toliko interesantni pa se možemo samo nadati da će svoj veliki bus opet uparkirati kraj naših malih autića na parkiralište Vintage Industrial Bara.
Autor: Andrijana Lepka / Foto: Dario Lepka
1 comment
Comments are closed.