Zagrebačka publika sinoć je treći put imala prilike prisustvovati koncertu afričke grupe Tamikrest. Prvi put su se u nešto brojnijem sastavu predstavio na INmusicu 2012. godine, a u Vintage Industrial Baru 2014. godine održali su koncert o kojem se još priča, pa je sve upućivalo na koncert koji se ne bi trebalo propustiti.
Autor: Andrijana Lepka
Toliko su mi bili interesantni sa svojom glazbom da sam pogledala na karti otkud dolaze, obzirom da su, osim iz Malija, neki članovi benda i iz Nigera i Alžira. Tada dvatesetogodišnjaci , 2006. godine, uz ispijanje čaja su se dogovorili da će s dvije gitare kućne izrade početi osnovati sastav Tamikrest (značenje: savez, spajanje ili budućnost) i glazbom se boriti za vrijeme pobune u njihovoj zemlji. U početku su svirali tradicionalnu tuarešku glazbu, no kroz internet su doznali za Hendrixa, Marleya, Pink Floyd i ostale velike glazbenike te pod njihovim utjecajem upotpunili svoj tuareški blues rockom. Dosad su izdali 5 albuma i u originalnoj postavi ih ima osmero.
Kad smo ušli u klub vidjeli smo dvojicu mršavih, simpatičnih crnaca s afro frizurom, u trapericama za smartphoneom, koji će kasnije na pozornicu izaći u nošnjama i ostaviti nas bez teksta. Od samog početka ulovili smo ritam njihovih bubnjeva popraćenih gitarama i vokalima. Za vrijeme prvih nekoliko pjesama sam još mislila da su pjevačice ostavili iza pozornice da nas uskoro iznenade, no kroz čitav koncert na pozornici su ostala petorica članova, pa smo plemenske uzvike i pljeskanje u ritmu “obavljali“ mi u publici i sinergija je na opće zadovoljstvo svih prisutnih vladala do izlaska na parkiralište. Zahvaljivali su nam se nakon svake pjesme na francuskom, a pitali su nas i kako bi se zahvalili na našem jeziku, pa samo desetak puta s pozornice čuli “Hvala!“ što je izazivalo još veće osmijehe na licima u publici. Lice i dlanovi mi još trnu dok se prisjećam kako su nam muzikom dopustili da osjetimo dio njihove kulture.
Nakon što su koncert priveli kraju s brzim, meni posebno lijepim pjesmama “Aratan n` Tinariwen“ i “Imanin Bas Zihoun“, na bis se vratio pjevač Ousmane AG Mossa i nešto nam ispričao na francuskom iz čega se dalo naslutiti da je pričao o svojoj zemlji i politici, te nam otpjevao krasnu laganu pjesmu “Aratane n` Adagh“ ( na set listi piše drugačije ). Tada sam stvarno poželjela da imaju prevoditelja sa sobom ili da sljedeći put možemo na video zidu gledati prijevode pjesama, jer bi stvarno bilo lijepo znati što nam govore. Za sam kraj su nas još počastili sa prekrasnom, brzom “Djanegh Eutomast“ da se još malo isplešemo.
Nakon koncerta smo si međusobno zahvaljivali, oni nama što smo došli, a mi njima zbog prekrasne muzike koju su nam donijeli. Čitavo jutro slušam njihove albume, plješčem u ritmu i sad dok pišem, jedva sam uspjela dovršiti ovaj izvještaj.
Foto: Dario Lepka
You must be logged in to post a comment.